|
|
 |
Projekt Interreg II
Financiran u suradnji sa Europskom Zajednicom FESR
|
|
 |
|
Dana 20 listopada 1915. godine, četa Alpinaca je dospjela do široke kamene stepenice koja siječe na pola visine planinu Lagazuoi, za čudo zanemarenu od strane Austrijanaca.
Izbočina Cengia Martini (Cengia Martini), po imenu zapovjednika bataljona koji ju je zaposjeo, postade pravi trn u oku Austrijancima. Odavde su naime Talijani mogli bez pogibelji udarati iz visine po austrijskim rovovima na klancu Passo Valparola mitraljezima i ručnim bombama. Ali bila je jasna objema protivničkim stranama uzaludnost tradicionalnih okršaja, potpuno nedjelotvornim protiv postava zaštićenih mrežama od bodljikave žice i mitraljezima.
Obje vojske su dakle počele iskopavati planinu da bi dobili u njezinoj unutrašnjosti skloništa za osobe i oružje, potrebna za preživljavanje, i pretvorile planinu Lagazuoi u novu kulu XX stoljeća. |
|
|
 |
|
|
Tako su brzo otkrili da je jedini način osvajanja protivničkih utvrđenih položaja bio iskop podzemnog tunela, koji bi dostizao do neprijatelja i koji bi, napunjen eksplozivom, digao u zrak protivničke postave. Pet mina je eksplodiralo, četiri austrijske usmjerene protiv izbočine Cengia Martini, i jedna talijanska za osvajanje planine Lagazuoi. Još vidljivi krateri na planini i dvije velike gomile drobljenca u podnožju, neprisutne na fotografijama prije rata, ishodi su tih eksplozija. Ali i mine su bile uglavnom nedjelotvorne, dopuštajući samo sporedne taktične dobitke za obje vojske.
U listopadu 1917. godine austro-ugarski napad na Kobarid dovodi do povlačenja talijanske vojske na liniju planine Grappa i rijeke Piave, i do dosljednog napuštanja dolomitskog fronta i divovskih radova izvedenih u utrobi planine. |
| |
|
|
Početak
